Lopov i Džoker

Metalni stroj je uz zvuk otpuštanja kočnica zazvučao kao starac na samrti dok mu kroz plastične cijevi iz pluća izlazi posljednja para života. Parom (ili romanticima prigodno maglom) su bila ispunjena i pluća grada. No nije to romantična para kako nas oči i nos varaju na prvu, to je smog i katran što su navukli metastazirajući karcinom na pluća grada. Uz par mutnih svjetala, nedovoljnih da vidiš bitno ispred sebe, svjetlilo je neonsko svjetlo kioska. Neprirodno, bolničko svjetlo, tjeralo je i onog utonulog u misli da se vrati u stvarnost bolnih očiju.

Usred kioska i neona radila je ona obasjana poput bijele prikaze na vrhu nekog tamnog brda ukazanja.

Iz metalnog stroja izašao je on, obučen standardno u plavi džemper vozača autobusa, debeo i umoran, definiran na granicama pretile, jedva prepoznatljive ali svejedno još uvijek ljudske figure. Izašao na tu prokletu hladnoću i zapalio jednu zgužvanu cigaretu da ubaci još malo metastaza u grad. Pogledom je pratio dva gradska goluba, oba onako istinski uprljana onom prljavošću koja više nije vanjska već dio neprirodno ukaljane genetike svetog Božjeg bića. Mužjak je snubio ženku. Svakom golubu je nedostajalo nešto; prst, oko, zdravo krilo …

Nakon par dimova koje su mu zgadili golubovi svojom odvratnošću sjetio se onoga po što je došao. Prvo je povukao hlače snažno gore da mu ne padaju ispod guzice ali teško je protiv škembe, tako da su hlače svejedno ponovno pale i potvrdile na neki ne-empirijski način da gravitacija jače utječe na tijela s velikom masom. Disao je teško kroz tu cigaretu kada je pokušao napraviti prve korake kao čovjek koji se muči nekim napornim fizičkim poslom. Cigaretu je napokon izvukao između smeđe žutih brkova, među kojima se sakrila, i bacio negdje na bljuzgu od blata i kiše i snijega i grupacija stanica raka koje su se ugrudvale između hraneći se propalom prirodom.

Prišao je kiosku. Kupiti će cigarete, već je dolazio neko vrijeme na ovaj kiosk. Evo sad će, čim ga ona pita što želi.
- Kolumbo? – pita ona grabeći nabreklom rukom za paketom cigareta, rukom na kojoj se od potkožnih naslaga masti nije vidjela niti jedna plava žila, samo oni ispucali kapilari na epidermi kože.
Kima glavom zadovoljan idejom da ona već zna što on traži. Usamljenom čovjeku se nekako uvuče obiteljska toplina pojma „standardna mušterija“ uspije nekako naprkositi pojmu stranac koji se izlizao toliko da smo ga i prestali upotrebljavati, već ga ionako svi shvaćamo podsvjesno pod onom izlikom „ma, ne da mi se ni sa kim više pričati“. Postoji netko, neki golub ili znanac ili pas koji zna vaše običaje pa zna što ćete napraviti sljedeće. kao da je vaša budućnost predviđena time što vas to biće poznaje, taj vaš osobni hiromant. Mala igra ega u kojem je promatrač centar koji je promatran, beskonačno mali žutanjak okružen bjelanjkom svemira.

- Kolumbo. On je otkrio Ameriku. – nasmije se on dok mu je usoljeno srce, od presoljenog mesa koje je žderao redovito, teško špricalo gustu, nezrelu krv, u epicentru snažnije a onda sve slabije prema nogama i rukama koje je uhvatila hladnoća.

Ona je bila bez teksta kratko vrijeme tupo ga gledajući. Onda je on nekako pomislio ponukan tišinom da je izrekao glupost. Onda je ona pomislila da je on pomislio da je ona glupa zbog njegovog izricanja jednostavne činjenice pa je još više zašutjela. Onda je on pomislio da je ona pomislila, kako on misli da je glupa, jer joj je izrekao jednostavnu činjenicu i pomisli kako se treba ispraviti. Onda je ona pomislila, kako je on pomislio da se treba ispraviti jer ustvari nije mislio da je ona glupa izrekavši jednostavnu činjenicu i napokon ona progovori.

- Ma, glupi Ameri. – nasmijala se pretjerano otkrivajući žute zube ispod ispucanih usana dok joj se podbradak tresao kao želatina od masne hrane na keramičkom tanjuriću kojeg je zaustavila spretna konobarova ruka nakon kretanja kroz zrak, ispred vašeg lica prije nego što kaže: - Izvolite, vaš desert. - Pomirišite …

- Izvolite cigaretu – rekao je on pružajući joj otvorenu kutiju preko pulta kioska. Zaustavio je pogled na crnom ispod nokta palca koji je onako frontalno na prednjoj strani kutije isturio pred nju. I sada razmišlja kako da ga sakrije, ispod kutije ne može, primijetila bi ona taj nagli pokret. Sada razmišlja kako ne bi ona niti primijetila crno ispod nokta da ga on onako nesigurno nije gledao. Sada ga je već sigurno primijetila. Nije on čovjek kojega takve stvari smetaju, utješi se. Tada mu odjednom majka progovori u glavi: „Moraš biti čist. Nokti, kosa, uši. Kako će te neka djevojka voljeti prljavog?“ Nokti. Na kraju se ipak odlučio za rješenje i okrenuo kutiju okomito da se ne vidi taj prokleti palac.

- Ne. Ja vam rađe gucnem – namigne mu, izvadi malu bombicu pelina ispod pulta, odvije čep i nagne. Naravno, vidjela je njegov crni nokat koji je u njoj pobudio osjećaj brige i potrebitosti koji žene u njezinim godinama istančano razviju. „Siroti, nema se tko brinuti o njemu.“ Zamišljala je kako mu čisti i reže nokte. Posebno one na nogama. Ona stisne zube i skupi usne u U da bi debeo nokat odrezala škaricama, a on onako težak i debeo pukne i odbije se kao koštani metak i sav drven padne pred nju i njega da ga zajedno onako bolesnog i nezdrave boje otpalog lišća gledaju. To ju raznježi.

- Ajde uzmite i vi – dala mu je bombicu. – Kuća časti! –

- Da znate da bi mogel. – laknulo mu i žuti brk mu se razmaknuo dok je smještao usne u smiješak. Žuti zubi mu se nisu vidjeli jer ih je brk prekrio a to je nekako bila i intencija brkova, pa je sve dosta dobro prošlo.

On je potegao, ona je potegla, onda su malo pričali i priča je tekla sve glađe.

Kada su se počeli ševiti sva priča je bila zaboravljena i sav led je okopnio pod težinom i toplinom njihovih glomaznih tijela. Njegova guzica skupljala se i napinjala poput meduze kada pliva u ritmu nabijanja u njen, četirima porodima raširen, spolni organ. Stao je u njega i onaj crni nokat koji se sada čistio između tih pokretnih dijelova zamašnjaka i klipa i polako gubio crnilo. Njeno želatinasto tijelo se ljuljalo što je pružalo gotovo morski osjećaj dok je drhtala i dahtala od ugode kada je njegov smeđi brk napokon našao ocvalu sisu, negdje ispod pazuha, palu na hladni lim auta.

Šajba šofer na šajbi nekog auta, iza kioska nekog pokislog grada i šprica nakupinu živih stanica u jedva živo tijelo pretvoreno u sjaj dinamike i epohe. Dvije životinje u šumi betona dahću i riču i ne brine ih što oko njih vrebaju sjene predatora nekih drugih metastaziranih konglomerata kojima njih dvoje konkretno ne pripadaju. Konglomerata koji nikada ne spavaju već samo metastaziraju i pulsiraju nabrekli kao vene, dok im svima kroz glavu prolazi „Ma, ne da mi se ni sa kim više pričati“.

Gospođa Meleta je bila vrlo tiha i stara. Živjela je dva kata ispod nas. Nama, djeci iz ulice uvijek bi davala slatkiše. Gospođa Meleta nije dijelila one slatkiše koje daju stariji ljudi djeci, pokušavajući sjetit se s nostalgijom dana kada su i oni mogli trčati stubištima u potrazi za slatkišima i razbibrigom. Nije davala tvrde bombone od šećera i koncentrata soka, niti ošećerene plastificirane rastezljivce, nije davala niti tvrde pepermint bombone, dijelila je Njemačke gumenjake. Haribo Gumibeerchen... To im je pisalo na omotu. Bili su to najbolji bomboni, strani bomboni, koje naši roditelji nisu mogli priuštiti u vrijeme rata. Kada malo bolje razmislim, ne znam niti da li smo imali Haribo Gummiberchen u našim dućanima. Gospođa Meleta dobivala ih je poštom, u paketima. Mi nismo znali tko ih šalje, a u to vrijeme nije nas niti bilo briga. Najvažnije nam je bilo da se možemo sanjkati, po krivudavoj ulici okruženoj zgradama, zimi ili prskati se vodenim pištoljima ljeti, a kada bi došla pošiljka bombona, mi bi to prvi znali.

Govorili su da je jako bogata, da je jako stara i mudra... Ja sam primjećivao samo da je usamljena. Svaki put, kada bi se igrali skrivača i sakrivali u zgradama, vraćali kući umorni od dječje igre, gospođa Meleta bi otvorila svoja drvena vrata, pozvala nas umiljatim glasom, obučena u ljubičaste, crvene i bordo oprave, diskretno našminkana, sa malim, zlatnim, naočalama, a u ruci bi držala pravo blago, vrećicu punu gumenih bombona. Bomboni su dolazili u svim bojama, bilo je tu crvenih, žutih, plavih i ljubičastih... Ja sam najviše volio zelene. Taj okus kivija bolji od pravog kivija, dobiven raznim tvorničkim emulatorima ostajao bi mi u ustima danima. Još ga i sada mogu prizvati.

Ritual gumenih bombona odvijao se godinama, sve dok nije prošao rat, sve dok nismo završili osnovno obrazovanje i postali srednjoškolci. Tada više nismo voljeli gumene bombone, već smo svoja nepca dražili jeftinim vinima, čineći svakakve teenegerske gluposti. Ulice više nisu bile toliko pune dječjeg vriska, djeca su više voljela video igrice od gumenih bombona, a dućani u kvartu su se polako počeli puniti proizvodima, koji su sadržavali bolje emulatore okusa, nego što su ih imali gumeni bomboni gospođe Melete.

Ne sjećam se kada sam prestao jesti gumene bombone, ali sjećam se trenutka kada je gospođa Meleta nabavila psa. Bio je to mali crni mješanac, bijelih šapa i prsa i velikih smeđih očiju. Ja se baš ne razumijem u pse, tako da vam ne mogu reći kojih pasmina je taj pas bio mješanac, ali znam da je bio najčudniji pas kojeg sam vidio. Gospođa Meleta se prema njemu odnosila kao prema čovjeku, a on se ubrzo počinjao i ponašati tako; poput starog gospodina. Promatrao bi njihovo graciozno koračanje za vrijeme jutarnjih i večernjih šetnji kada bi išao u školu ili se vraćao s kava poslije škole. Pas bi je pratio u stopu, ponašao se zaštitnički prema gospođi Meleti, kao da mu je djevojka, hod mu je bio polagan, pratio bi uvijek njezin, graciozno kročeći naprijed. Odnosio se prema njoj kao prema pravoj dami. Kada bi gospođa Meleta prelazila ulicu, pas bi uvijek išao ispred nje, uvijek bi šetao lijevom stranom ulice kao pravi gentelman, usporio bi kada je vidio da je umorna i sjedio pored nje na klupici u parku slušajući svaku njezinu riječ, promatrajući je svaki put kada bi mu nešto pričala. Gospođa Meleta se nije činila više toliko usamljenom. Pas se zvao Kavalir. Tada mi je sama pomisao na tu sličnost ponašanja i imena tog psa bila jako smiješna.

U to vrijeme ja sam se trudio prožvakati i probaviti svijet. Tada su jedni bili crni, drugi bijeli, a ja sam se trudio razmišljati sivo. I dopasti se djevojkama. One su od tada, pa nadalje postale previše bitne. Možda će vam zvučati smiješno, ali ako sam se ikada pokazao kavalirom, sve zasluge mog razvoja u smjeru kavalira ili najveći dio preuzima upravo taj pas. Oduševljeno bi promatrao tu crnu životinju bijelih prsa, kako ponosno korača, bez povodca, pored gospođe Melete, njegovo kavalirstvo je bilo toliko zadivljujuće, toliko beskompromisno i nježno, da sam ga gotovo kopirao u odnosu sa svojim djevojkama.

Gospođa Meleta je polako starjela. Njene bore postajale su sve dublje, njene noge sve tanje, a šminka na licu sve više u neskladu sa samim licem. Postala je jedna od gradskih starica. Sama, sa psom u stanu u centru grada. Nisam znao da li ima obitelji, niti koliko su daleko. Tada sam mislio da ih sigurno ima u Njemačkoj, sigurno su oni slali one gumene bombone. Družiti se sa starijim ljudima, ili čak ih poznavati nije bilo popularno među ljudima mojih godina. Ja bi zato diskretno pozdravio gospođu Meletu, sagnuo se da pomazim Kavalira koji bi polako zalelujao repom i protrljao se glavom o moju ruku. Pas bi tada usmjerio pogled prema gospođi Meleti i zadovoljno isplatio jezik, ja bi se pridigao, odzdravio, a gospođa i Kavalir bi nastavili svoju šetnju.

U vrijeme crno-bijelog svijeta moje mišljenje o kućnim ljubimcima u gradu je bilo sivo. To je vjerojatno jedino zbilja sivo mišljenje koje sam tada imao, sve ostalo su bili ekstremi proizašli iz nedostižnih ideala. Psi nisu za stanove, razmišljao sam, posebno veliki psi. Nije mi bilo drago vidjeti velike, prekrasne životinje kako se guraju među automobilima, mokre po uličnim svjetlima, provlačeći se među užurbanim gradskim prolaznicima. Ta bića su lišena onog što je predstavljao njihovog velikog predaka, vuka, u mojoj klasificiranoj šumi simbola i ideala, ti psi nisu niti približno slični slobodnom vuku koji lovi u čoporu beskonačnim šumama i brdima, oni su samo proizvod izopačene psihe svojih vlasnika. Umjesto obilježavanja teritorija svog čopora, lova u čoporu i sređene hijerarhije čopora, ti psi bezumno obilježavaju svaku travku parka prenapučenog psima, a njihov čopor je ljudska obitelj, koja ih je držala radi ukrasa i sreće svojih najmlađih. Ne love, već jedu slastice napunjene emulatorima okusa mesa i krvi. No, vidjeti starije ljude s malim psima mi je bilo sasvim normalno, čak poželjno. Usamljena, mala životinja bez čopora i usamljen čovjek bez kao pravi dokaz povezanosti usamljenih.

Pred kraj mog srednjoškolskog obrazovanja, kada su djevojke postajale sve više ostvariva stvar, a opijanja sve pametnija, kada je crno-bijeli svijet mladosti postajao šarenilo prepuno kombinacija budućnosti, koje su se stapale u bljedilo i ponovno nazirale na horizontu, ja sam se opredjeljivao, učio sam, kako bi jednoga dana mogao postati zadovoljan konzument, koji si može priuštiti sve boje svijeta i sve su mi se caklile na dlanu, obasjavale moje željne oči a gospođa Meleta i Kavalir bili su mi sve više daleki, sve više neprimjetni, zarobljeni u nekom statičnom sustavu djetinjstva za koji više nisam htio imati vremena.

Jedne večeri, vraćao sam se zadovoljan iz škole. Te večeri moji afiniteti su se kristalizirali i poprimali u to doba rijetku čvršću figuru, fakultet sam odabrao, škola se primicala kraju, bio sam zadovoljan rezultatima, ukratko sve je bilo na mjestu. Zadovoljno sam koračao ulicom s knjigom među rukama. Kada sam ušao u hodnik zgrade svjetlo je bilo upaljeno, a gospođa Meleta je provjeravala poštu u sandučićima u predvorju.
- Dobro večer! - Rekao sam osmjehnuvši se. Ona kao da je čula sa par trenutaka zakašnjenja. Okrenula se polako, nježno nasmijala i uzvratila mi. Kavalir je sjedio pored nje zadovoljno zalizavši uši uz glavu.
- Hajde Kavalir, pruži dečku šapu - rekla je, na što je pas podigao prednju šapu u znak pozdrava. Sagnuo sam se i primio malu bijelu šapu, a je pas pogledao zadovoljno mene, pa onda gazdaricu. Ne znam da li je to bilo od nekoliko piva koje sam popio nakon škole, ali pogledao sam psa i rekao:
- Pa ti si pravi Kavalir, zar ne? -, pogladio ga po glavi, pogledao gospođu Meletu i nastavio - S ovim pametnim očima i manirama čudi me samo još, što ne progovori. -
Na to se gospođa Meleta nasmiješila i rekla - Ali on govori. Meni zna pričati nevjerojatne, vječne priče, prepune isprepletenih labirinata... -
Takva primjedba mi je razvukla osmijeh na licu. Odzdravio sam, okrenuo se i odskakao nekoliko stepenica prema svom obiteljskom stanu, kada me prenuo glas starice:

- Čekaj, momče! - okrenuo sam se, a u stubištu se moglo čuti samo zujanje žarulja i pokoji automobil vani.
- Koju to knjigu držiš u ruci? - upitala me.
- Stepskog vuka - odgovorio sam, na što se ponovilo zujanje žarulja ispunjavajući prostor.
- Napisao ga je He.. - nisam uspio dovršiti misao jer me starica prekinula
- Stepenwulf Herrmana Hessea... Znam tu knjigu. Ja inače volim čitati prave knjige. A ta je itekako prava. Da li si ju pročitao? - upitala je.
- Baš sam jučer dovršio posljednje stranice. Sutra ću ju vratiti i vjerojatno posuditi "Kome zvono zvoni"... - zastao sam, a starica me gledala sasvim smirena zagonetno me promatrajući.
- Da li ti se svidjela knjiga? - upitala me znatiželjno.
- Ta mi je jedna od dražih, želim je kupiti jednog dana i pročitati iznova. - odgovorio sam. Starica se zadovoljno nasmijala. Kavalir je pogledao staricu, zatim natrag mene, promeškoljio repom po zraku i zalajao tiho u znak odobravanja.
- Polako kavalir. Ja i Kavalir naime jako volimo Herr Hessea. Znaš, čovjek kojem se toliko sviđa Stepenwolf bi trebao imati svoj primjerak knjige. Ja imam jedan od prvih primjeraka knjige i to na Njemačkom. -
- Ozbiljno? - uzvratio sam, ne baš pretjerano zainteresirano, više iz pristojnosti.
- Naravno. Mogu ti je pokazati, naravno, ako želiš, tj. ako imaš vremena. Ne žuri ti se nigdje, zar ne? - upitala je obazrivo.

Znatiželja je proradila. Ne zbog knjige. Nisam naime nikada vidio unutrašnjost stana gospođe Melete, vidio sam samo dio hodnika koji se nazirao iza nje i vrećicu gumenih bombona koju bi rastvorila dok ih je dijelila. Nisam ionako imao ništa pametnije za raditi.
- Ne žuri mi se, naravno... -
Počeo sam se polako penjati stubištem, stao bi da pričekam gospođu Meletu, koja je hodala puno sporije, zastajkujući, pridržavajući se za stare drvene rukohvate stubišta. Ponudio sam joj pomoć, no rekla je da joj ne treba, pristojno se zahvalivši. Pas je išao ispred mene pokazujući put. Gospođa Meleta je živjela na prvom katu. Prvi je stigao Kavalir i sjeo na otirač pred ulaznim vratima. Na to sam stigao ja i zajedno smo pričekali staricu, koja je izvadila ključ i otključala vrata te ušla u stan.
- Samo naprijed. - pozvala me držeći vrata širom otvorena. Kavalir je naglim kretnjama obrisao šape o otirač i ušao unutra, okrenuo se i zalajao u znak odobravanja mog ulaska. Slijedio sam njegov primjer te sam, obrisavši cipele, ušao i ja.

Hodnik je bio dug i prepun pravog obrađenog drveta. Parketi su bili načinjeni od nekakvog crvenkastog drveta, bili su veliki i posloženi križno na podu. Nasred hodnika prostirao se izvezeni, vuneni, indijski tepih. Osim tamnih drvenih staleža sa strane hodnik je bio ispunjen glomaznim zrcalima unutar masivnih, vješto izrezbarenih drvenih murala. Tu su bile i velike i male drvene figurice, uglavnom divlje životinje raznih veličina i oblika i velike, drvene afričke maske. Hodnik je bio prepun sjećanja, zbivanja, ispunjen stvarnošću. Osjećao sam se kao da sam ušao u stan Dylana Doga, a ne susjede koja mi je dijelila gumene bombone kada sam bio dijete. Sve je izgledalo tako stvarno, tako autentično, ne jeftine kopije predmeta koje nalazimo u sve popularnijim indijskim dućanima, ili na tržnicama grada za vrijeme prodaje starina. Bila je ti kulturološka riznica, izvedena tako da čini cjelinu, niti jedan predmet nije iskakao izvan.
- Uđi... - rekla mi je gospođa Meleta i pokazala mi na otvorena vrata dnevne sobe na kraju hodnika s desne strane.

Mislio sam da je hodnik riznica, no ušavši u dnevnu sobu ostao sam zapanjen. Slike na zidu dnevnog boravka bile su posložene simetrično, podudarajući se i zatvarajući prostor u nevjerojatan koloristički sklad. Gotovo sve su bile ulja na platnu, a elementi tih slika, kao da su poskakivali po prostoru okrećući čitavu dnevnu sobu čineći je horizontom čulnosti. Dnevna soba kao da je imala svoju zemlju načinjenu od masivnog lakiranog parketa, svoj predivni nepremostivi nebesko plavi svod sa velikim kristalnim lusterom umjesto sunca i slikama koje su oblijepile horizont. Imala je svoje drvene životinje, biblioteku kakve se ne bi posramio niti jedan učenjak i život koji je lebdio čitavim prostorom. Sve je mirisalo na stari papir, na puno drvo, tada sam pomislio da tako miriše misao. Soba je bilo jako uredno posložena kao da se svaki predmet posložio sam kako najbolje odgovara njemu i prostoru. Dnevna soba se činila toliko beskonačnom da mi se zavrtjelo u glavi. Okrenuo sam se prema gospođi Meleti i razrogačenih očiju rekao:
- Ovo je prekrasno. -
Gospođa Meleta je zadovoljno klimnula glavom. - Hvala. -
- Nego, sjedni mladiću - pokazala mi je rukom na veliki kožnati naslonjač s drvenim drškama sa strane. Sjeo sam.
- Da li želiš popiti nešto? Možda vino? Vino nikada nisam mogla piti sama, a pošto sam sama sve češće, gotovo da sam ga i prestala piti - rekla je i sjetno pogledala prema staklenoj vitrini s alkoholom.
- Ne, ne, hvala... Samo vodu, ako nije problem … ali … ako vi želite da vam napravim društvo s vinom, može i vino. -
- Odlično! - ushićeno je pridodala, - onda ćemo crno vino, samo crno naime i imam. Crno sam jedino i pila. -
Otišla je do vitrine, izvadila dvije čaše za crno vino, donijela na masivni stol ispred mene, koji kao da je bio isklesan iz crnog drva, a zatim je donijela i butelju vina i otvarač. Vino je imalo samo jednu etiketu na kojoj je bila nacrtana Južna Amerika sva bijela, jedino je Argentina bila crvena.
- Dozvolite - nadodao sam primivši bocu i otvarač i polako počeo otvarati vino. Gospođa Meleta je sjela preko puta mene i promatrala moje nespretne kretnje prilikom otvaranja butelje. Ubrzo sam otvorio butelju i polako počeo točiti gospođi Meleti uz riječi:
- Recite kada je dosta. - Gospođa je vrlo brzo nakon toga rekla dosta, a ja sam natočio sebi sasvim malo više nego što sam natočio njoj. Kavalir se odjednom pojavio niotkuda i sjeo na fotelju pokraj gospođe Meleta. Gospođa je podigla čašu, ja sam podigao svoju.
- Večeras nazdravljamo za premošćenje nepremostivog! - rekla je pogledavši me u oči.
Pas je veselo mahnuo repom.
- Za premošćenje nepremostivog! - odgovorio sam nasmijan čudnom zdravicom i kucnuo se s njom.

Nakon par gutljaja vina naslijedila je kratka tišina u kojoj je gospođa Meleta fiksirala mene, a ja sam fiksirao svaki predmet u sobi. Vino sam pio polako i s velikim interesom. Naviknut na loša vina bio sam opčinjen aromom tog Argentinskog vina. Imalo je tako pun okusa, bilo je prekrasno gusto i suho.
- Imate jako lijep stan i zanimljivu kolekciju umjetnina. - priznao sam joj kolutajući pogledom po dnevnom boravku.
- Vidiš, sve ove umjetnine su pokloni mojih davno zaboravljenih prijatelja. Oni su moja sjećanja, emocije koje je svaki moj prijatelj unio ulazeći u moj život, svaki predmet u sobi vlastoručne je izrade, jednako kako su stvarani predmeti, stvarana je i naša veza. Neki od mojih prijatelja možda već znaš, no neću spominjati imena. Upoznati ćeš ih možda tokom života. - pričala je.
Sa zanimanjem sam pogledavao svaki predmet. Pas je pratio moj pogled. Susreli smo poglede. Na to je životinja nagnula glavu lijevo i desno, promatrajući me sa zanimanjem. Zamišljeno sam pogledao životinju. Gotovo da sam ga čuo kako govori. Neka buka mi je napunila uši. Sveprisutna tiha buka, sve dok nije prošao automobil vani. Prenuo sam se.
- Vidiš na primjer, ovu veliku sliku - pokazala je na središnju sliku na dugačkom zidu - je naslikao francuski slikar, moj dragi prijatelj.
- Ovaj kristalni luster iznad nas načinio je talijanski dizajner, a tepih je osmislio i naručio moj prijatelj iz Indije. Sve predmete su napravile muške ruke, jer moj život je prepun muških prijateljstava. Žene mi nikada nisu ništa htjele izraditi, iako su njihove riječi imale puno veće značenje u mom životu. No najdraži od svih predmeta, ako to mogu reći, što mi je gotovo teško priznati okružena svim ovim emocijama je knjiga. -
Pogledao sam je sa zanimanjem.
Gospođa Meleta se polako približila meni. - Da li znaš o kojoj knjizi pričam? -
- Stepenwolf... - izgovorio sam sa laganim nepovjerenjem.
Gospođa Meleta se pridigla iz naslonjača, došetala do police s knjigama i uzela knjigu sa središnje police te ju donijela za stol. Knjiga je bila obložena tamno lakiranom telećom kožom. Papiri u njoj su bili uvezeni i to nespretno. Nikako tvornički. Na koricama je pisalo Herrman Hesse: Stepenwolf.
- Da li znaš Njemački? - upitala me.
- Pomalo. Učim. - odgovorio sam dok mi je srce polako počelo preskakati od znatiželje.
- Ovo je prijepis Stepenwolfa. - objasnila je otvorivši knjigu. - Herrman ju je prepisao i poklonio mi. -
- Nemoguće! - odgovorio sam zapanjeno. Predala mi je knjigu, a ja sam nasumično otvorio, vidjevši krasopisom, crnom tintom ispisana slova.
- Okreni prvu stranicu. - uputila me.
Tamo je stajala posveta. Posveta gospođi Meleti. Iako je moj Njemački prilično loš shvatio sam poruku.

Mostovi su građeni da premoste nepremostivo. Onoj koja ih je gradila meni. Gospođi Meleti, Herman Hesse.

Prva pomisao mi je bila da je starica sama prepisala knjigu. Pogledao sam nju i psa pored nje. Pas je zalajao, na što sam se ja gotovo stresao.
- Vidim da si shvatio poruku. No to nije kraj ove čudne priče. - Starica se nagnula prema meni, a luster je bacao svjetlo tako da su staričine oči ostale u tami. Isijavale su slabašno svjetlo koje kao da je tinjalo iz starice same - Što kada bi ti rekla, da je Herman uspio sagraditi neke mostove koji su nama nepremostivi? - upitno me pogledala.
- Naravno, - užurbano sam odgovorio, - Herr Hesse je premostio, on je otišao u vječnost svojim djelima... - pas je ponovno zalajao, a gospođa Meleta se okrenula prema psu, te ga pogladila uz riječi: - Polako Kavalir, polako... -
Ja sam problijedio i zamišljeno pogledao psa. Oči su mu se proširile i polagana, prekrasna buka je ispunila prostor. Čuo sam potoke i životinje kako piju iz njega. Slobodne. Čuo sam ljude kako se vole, kako se mrze. Čuo sam meteore kako struje beskonačnim prostranstvima i sve strojeve svijeta kako rade. Oči psa sve su se više širile i isijavale, sve dok iz njih nisu izašle zvijezde. Izlazile su slike prostranstava van ljudske mašte, bića nevjerojatnih oblika, izlazio je život i lutao sobom puneći mi glavu prenaglom sveprisutnošću. Čitav svemir kao da je ponirao u moje tijelo, svaki komad bio je dio mene i ja sam bio sve. Pas i potok, crno i bijelo je postajalo sivo sve dok sivo nije postalo sve, ako to mogu tako opisati, i prekrilo svaki dio mog osjetilnog i razumnog poimanja. Tada se sivilo ugasilo u jednoj točki, a ja sam ponovno vidio samo psa. Od nagog uzbuđenja sam ustao i pogledao psa i staricu sa zaprepaštenjem.
- Ali ako ste vi poznavali Herrmana... - u čudu sam izgovarao.
- Da, tako je, jako sam stara. - pridodala je ona. - Poznavala sam mnoge i pomagala im graditi mostove. -
Preplašeno sam se okrenuo, prošetao po sobi i došao do Kavalira i gospođe Meleta. Sagnuo sam se, a pas mi je pružio šapu. Stisnuo sam malu šapu i rekao
- Neizmjerno mi je zadovoljstvo Herr Hesse. -
Starica se od srca nasmijala.
- I njemu je zadovoljstvo. Ovo je vjerojatno prvi put da ga netko oslovljava imenom, osim mene, dok je u ovoj formi. - nadodala je.
- Morate me shvatiti. Moram polako kući, ovo je previše za mene ... Za jednu večer. Hvala! - zbunjeno sam pridodavao - Neizmjerno mi je zadovoljstvo. Laku noć. - Vidjet ćemo se... -
Otišao sam polako prema svom stanu, a starica me ispratila poželjevši mi laku noć. Nisam ništa odgovorio. Onaj osjećaj, nazovimo to sveprisutnosti, koji mi je prenio pas je kružio oko mene.

Nisam više vidio gospođu Meletu niti Kavalira. Nekoliko dana nakon događaja na ulaznim vratima u moju zgradu stajala je osmrtnica sa njezinim imenom. Otišao sam na pogreb. Bio je prepun starih ljudi u odijelima. Većina je nešto značila, vidjelo se po odijelima i svečanom držanju koje ih je krasilo. Većina su bili muškarci, većina su bili mnogo stariji od mene, većina je plakala. Poslije pogreba mi je prišla jedna starija žena, vjerojatno prijateljica gospođe Melete.
- Da li voliš čitati momče? - upitala me sasvim ozbiljna, veoma tihim i drhtavim glasom.
- Volim - odgovorio sam, nespretno se ogledavajući.
- Koja ti je najdraža knjiga? - nastavila je.
- Stepski vuk, Hermana Hessea. - odgovorio sam pogledavši je znatiželjno. Njeno lice je izgubilo ozbiljnu crtu, a usne su joj se polako razmaknule u osmijeh.
- Točan odgovor. - U ruku mi je stavila pismo.
- Ona je htjela da ti ovo dam. - priopćila je, okrenula se i otišla, a ja nisam stigao ništa izustiti. Na omotu pisma je zaboravljenim krasopisom bilo ispisano "Onom koji voli Herrmana". Otvorio sam pismo, a u njemu je stajao ključ i poruka:

Knjiga je sada tvoja, a ovo drugo je ključ stana. Znaš gdje je...

Ušao sam u njen stan. Ovaj put sam bio previše preplašen gledati sve te predmete u sobi. Bojao sam se što ću naći, koga ću još otkriti. Uzeo sam knjigu ne ogledavajući se po sobi i izjurio vani. Počeo sam ju čitati. U njoj sam naišao na dijelove koje nije imao originalni Stepenwolf kojeg sam ja čitao. Dijelove za koje sam gotovo siguran da je mogao napisati samo veliki Herr Hesse. Neke slike i predmete koje sam vidio u sobi gospođe Melete sam susretao kasnije u životu, kao djela nekih od poznatijih umjetnika prošlog stoljeća. Život me pretvorio u ljubitelja lijepih stvari, no mogu se kladiti da je ta večer u Herrmanovom pogledu od mene napravila zaljubljenika u pokušavanje uobličavanja crno bijele zbilje. Sad znam da prave, žive muze zbilja postoje i da u ovom pokušaju šarenila i nisu toliko daleke i nedostižne. Nakon gospođe Melete i sam pokušavam i nalazim one koje znaju graditi mostove prema nepremostivom!

Tramvajska stanica ujutro.

Famija je pitao Safida odakle će naći pare po koje ih je poslala majka. Safid je po običaju trznuo ramenima kao da to nije problem (a je i to dobro zna) i nastavio nabijati o beton nogometnom loptom, mokrom od jučerašnje kiše, s koje se gotovo ogulila sva umjetna koža, iritirajući obične ljude oko sebe. Oko njih dakle prazan krug, na rubovima kruga ljudi/građani. Preglasni su da ih se ne bi primijetilo, dovoljno nepoželjni da bi netko obratio pažnju na njih, baš kako odgovara ciganskim dječacima.

- Daj kunu! – kaže Safid rezolutno prvoj osobi koja je stajala pored njih, mladoj djevojci obučenoj kao i većina djevojaka u gradu; želi da odjeća više priča od nje same.
- Nemam … - kaže ona spustivši pogled. – Nestanite, nestanite, nestanite – pomišlja u sebi.
- Lažeš! – kaže Safid pruživši od lopte prljavu ruku dok je drugu podboltao oko lopte za kuk. – Daj kunu! –

Djevojka se samo pomaknula u stranu. Sada je već više od same odjeće pričao strah. Pretvarala se da gleda negdje u vrhove zgrada. Taj pogled je razveselilo neku staru vodorigu koju ionako nikada nitko ne primjećuje, ali Safida nikako nije, bio je rezolutan u iznuđivanju kune; planirao je sljedeći potez.

U tom trenutku se začuo lom fasade i vodoriga se otkine od zgrade, njene mračne oči, dovoljno beskonačne da bi popile svu jučerašnju kišu naciljaju djevojku. Kamena krila bila su razvijena dovoljno da je u niskom letu uspjela otkinuti krilom djevojci glavu razbivši se o beton. Iz vrata, na mjestu glave, u tom trenutku počeše ispadati zlatnici. Sramežljive sunčeve zrake, vodoriga, djevojčina glava kako se kotrlja zajedno s vodoriginom i dva cigića koji skupljaju objeručke zlatnike ubizarili su trenutak do te razine da su ljudi oko njih počeli sijedjeti kao u filmu strave.

Kada bi Famija i Safid znali što je fantastika, priča bi sigurno bila fantastična i išla u gore opisanom smijeru. Nažalost Famija i Safid ne znaju što je vodoriga, niti su ju vidjeli ikada, a bome ne znaju niti kako izgledaju zlatnici. Svatko bi pomislio da bi takvu priču možda ispričao momak sav u crnom koji je to sve nekako nezainteresirano promatrao no on je samo nemaštovito procijedio – Cigići – ušavši u tramvaj i riješio nas svake aluzije.

Na stanici je na svu sreću bila i nekakva srednjovječna profesorica da ispriča priču onako kako se stvarno dogodila. Vuneni žarki šal s velikim rupama visi joj oko vrata označavajući njenu finoću i praktičnost nekakvom učenom vrstom estetike. Držala je taj šal kao da je sidro njezine učenosti, usidrena na stanici među budalama koje neće niti usvojiti niti će naučiti cijeniti svu tu educiranost. Na vrhu nosa joj se skupljala kristalna kapljica, koju od ljutnje nije niti primijetila i tko zna zašto, da li je to neki feministički kliker u njoj proradio zbog napadnute djevojke, ili ju je ista možda podsjetila na nju samu dok je bila mlada i buntovna (ona voli misliti da je bila) a još je vjerojatnije profesurom stečeni autoritet proključao kroz bore već pomalo neravne kože … Uglavnom, kapljica je kapnula s nosa točno na šal i potamnila mali crveni, svega pola nokta dugačak dio šala u bordo, a profesorica se našla iza ta dva nevaljalca, ta dva mulca i primila ih toliko čvrsto za uši da je vrisak cigića zaglušio svu buku ulice. – Ispričajte se djevojci! – A njih dvojca na koljenima, na očigled svih u tom trenutku prestaju biti cigani, dok vodoriga ponovno postaje nevidljiva i nebitna na zidu a djevojka razrogačeno zahvaljuje - i neka, samo su djeca … -.

Kada bi profesori … oprostite i profesorice (radi političke korektnosti) pisali priče one bi sve bile propovjetke i upitnici našem moralu, a naša priča tako nije išla. Nismo dovoljno dobro gledali.

A da smo se samo malo odmakli od centra događaja i primijetili ono što je čitavo jutro visjelo u zraku. Baš kao ovaj jutarnji zrak nakon cjelovečernje kiše, spreman za ostavljanje plahti da dobiju taj stari miris prirodne svježine, kao velika kremšnita u rano juro, kao roza ruža na reveru bijele haljine ... Ono veliko i bitno. Visio je momak, naslonjen na pleksiglas reklamu i promatrao djevojku puno prije nego što su došli cigići i uništili sve. Onako kako momak promatra djevojku. Neću vas zavlačiti i ona je promatrala njega. Njegove bijele tenisice sa debelim crnim žnirancima, njegovu guzu koja je tako krasno popunjavala obične traperice (kada bi se okrenuo, što je pomalo i namjerno radio nakon što je vidio da ga je odmjerila), njegovu usku majicu kratkih rukava kroz koju su se nazirale dvije male stvrdnute bradavice, dugi vrat s velikom adamovom jabučicom (baš za zagrist), bradom starom nekoliko dana, i kosom koja je raskuštrana padala čak i preko plavih očiju. - On je slikar! – gleda veliki fascikl koji je nosio. I bio je … A bio je i vješt tip. Nakon događaja odmah je prišao s dvije kune u svakoj ruci i pružio svakom cigiću po jednu kovanicu. – Ajde dečki budite dobri. – Dečki su bili dobri i otišli – Ja sam Alen –
- Kristina, drago mi je. –

E da je ljubav ovu priču napričala, mirisala bi Kristina s guštom zajedničke bijele plahte (ali mirisne od kupovnog, ne-prirodnog omekšivača da vas ne varam previše), imala bi ona i kremšnite ujutro i gledao bi Alen njezine sisice u bijeloj haljini hineći da gleda ružu na reveru haljine, ali nije. Ljubav danas rijetko kada piše.

I to je to.
- Čekaj malo, čekaj malo, a priča? –
Ma kakva priča!? Svi su otišli svojim putem metastazirajući svoje priče po gradu.
- A Safid i Famija? –

Ma sve ok, nabijaju dalje loptom. Mislim nije baš tako, hoću reći sada je, ali neko vrijeme nije bilo ...
Ajde da još i to ispričam iako je to druga priča. Već neko vrijeme, kao što znate, aktivan je zakon da se svako nepropuštanje pješaka na zebri kažnjava, a ne daj bože nekakve ozljede pješaka (makar se nije čak udostojao pogledati lijevo-desno) se naplaćuju velikim novčanim kaznama, što državi što pješaku. Safidu je tako palo na pamet da bi trebali čekati neki skupi auto na pješačkom, Famija bi se bacio pod auto koji bi sigurno zakočio i malo ga trknuo, Safid bi kukao i posvjedočio da je auto naišao iznenada, da je ozljeda stražna, on je u takvim stvarima sa riječima vještiji. Izvedba skoro savršena. Dobro, auto je bio visoki džip a Famija premalen, a ovi u džipovima kao što znate rijetko kada koče na vrijeme. Ozljeda je bila malo ozbiljnija nego što su mislili, bilo je i prijeloma i krvarenja, ali su ozbiljne bile i porcije hrane u privatnoj bolnici u kojima je Famija uživao, kao i odšteta koju su dobili tj. dobila njihova majka a sve je platio američki ambasador koji se vozio otraga dok je njegov vozač pregazio cigića. Ambasador je bio i u naselju i obećao da će im pomoći, bila i televizija i čitava čuda na koja nisu navikli. I tako su Famija i Safid postali heroji ciganskog naselja ...

Kada bi priče pisali optimisti ovako bi završile ... Ali znate što? To se tako i jest dogodilo, a vi pričajte što god hoćete!